Baobab - Pogled Iznad FLAC

BAOBAB: Pogled iznad (Slušaj najglasnije/ Manekeni Bigza, 2012)
Opa! Partibrejkersi i Majke su dobili opasnog i ozbiljnog konkurenta. Tako barem izgleda po prve četiri uvodne kompozicije...

Tročlani bend kojeg čine gitarist i pjevač Miodrag Petrović, a nije Čkalja (ops!), basist i vokal Goran Jeftović, te bubnjar Ljubiša Golubović, će po svemu sudeći ozbiljno zdrmati regionalnu rock scenu. O njima za sada nema nikakvih podataka osim da su bend iz Srbije, iz gradića Arlije pokraj Užica, te da je album sniman u Vrbasu i Beogradu. Sa omota se može uočiti da su prije ovog rada objavili samo EP "Dve leve noge", a sa njihovog FB profila da su imali hit "Jedno" na Radiju 202.

Ovaj materijal donosi 4 izuzetne rokačine i 8 umjerenijih (po tempovima) pjesama koje su nesputane sa kataklizmičkim osjećajima nihilizma i sekularno/ ateističkim društvenim poretkom, te vraćaju r'n'r u onaj prgavi, a možda i mnogima otrcani stereotip sex'n'drugs'n'r'n'r. Lirski se baziraju na klasičnim Stones-Stooges temama, ali majko mila, kako su ih samo odlično izbalansirali! Nije jednostavno nakon gotovo 60 godina rock and rolla izmisliti neki novi tekst i neku novu energiju koja bi i dalje bila divlja, neobuzdana i uzbudljiva pljuska oportunistima, no ova tri vremešna momka se to niti ne trude napraviti. Oni sviraju i razmišljaju kao da imaju barem onoliko godina koliko su ih imali Beatlesi kada su pisali recimo skladbe poput "Revolution" ili "Back in U.S.S.R.".

Spomenuti hit "Jedno" s kojim se otvara album upravo donosi tu Beatles-ovsku r'n'r energiju, a naredne tri ubjedljivo fokusiraju svu silinu kroz idealan odnos zaraznih riffova, sjajnih stihova, moćnih tempova i melodičnih pratećih vokala. Tako "Mesto pod suncem" ima fini produkcijski šlih gitare kakvog sam ja osobno zadnji puta čuo od vremena jednog sasvim drugačijeg beogradskog benda Jakarta kojem je Saša Habić pomogao realizirati zvučna čudesa gitariste Jane Parđovskog i klavijaturiste Miloša Petrovića na debiju "Maske za dvoje" daleke 1984., a konkretno u ovom slučaju, riječ je o specifičnom disnonantnom tretmanu kakvog danas malo tko koristi povezujući istodobno i atmosferičnost i ambijentalnost i energičnu noisersku brujačinu. "Doći će opet" je svojevrsna himna oivičena refrenom 'ko je bio tu, doći će opet, na prvi znak', a "Ledena santa" emotivna rock tutnjava koja u prvi plan priziva ljubav sa stihovima 'hej, stani, kaži, ima li mesta/ sunca u tvome srcu - ledena santa plovi/ nema sunca'.
[ ]
Međutim, nakon ovakvog furioznog početka i preranog energično-orgazmičkog klimaksa, ostatak kompozicija naprosto pada u prosječnost i mic po mic se udaljuje od ovakvog divljeg i snažnog uvodnika. Doduše, "Shvatam da sam nekom potreban" još uvijek drži određenu dozu naboja koja počinje skretati pomalo u indie vode pod utjecajima melodičnosti Sonic Youth, Repetitor i Nežnog Dalibora, što još uvijek drži puno 'kulerštine', no "Moj drug" je neka već sasvim drugačija priča koja zove klasični ex-Yu novi val otprilike nalik na prva dva albuma Pilota. "Samo ti i ja", "Suviše kasno je", "Ja ću te naći" i "Dve leve noge" su lagane (i prejednostavne) baladične skladbe koje ne bježe mnogo od hitova Van Gogha s blagim prizvukom one poznate gitarske Dinosaur Jr. letargije, dok su dvije posljednje "Zovem te" i "Sve je u redu" previše nalik na šablon "Shvatam da sam nekom potreban" i prilično su distancirane sa svojim umjerenim tempom od one početne energije s kojim je album furiozno inficiran.

Šteta je što se nakon ovakvog sjajnog i strašno poletnog uvoda sa prve 4 pjesme album naprosto zagubio u mlakoj energiji i nekim očitim kompromisima na uštrb relativno jednostavnih i komercijalnih pop pjesama. Ima u njima potencijala i finih stihova, ali energija im je očito istrošena, iskorištena i rezervirana isključivo samo na taj strahovito moćan uvodnik.
ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 23/02/2012